Autorica: prof. dr. sc. Edita Čulinović-Herc
Ironija obiteljskih društava sastoji se u tome što usprkos povezanosti članova i velikim mogućnostima rasta ona jedva da potraju više od dvije generacije. [1] Zbog toga je sukcesija obiteljskog biznisa prijelomna točka njegova razvoja. Globalno gledano, zapanjujuća je činjenica da se na svjetskoj Fortune 500 listi najbogatijih trgovačkih društava, oko petina društava nalazi pod kontrolom neke obitelji. [2] Podaci koji svjedoče o snazi obiteljskih društava u brojkama zaposlenih još više govore u prilog njihove važnosti. [3] Dobro isplanirana i provedena sukcesija obiteljskog biznisa jedna je od zasigurno najvažnijih pretpostavki osiguranja njegova poslovnog kontinuiteta.
Iako govorimo o obiteljskom društvu u najširem smislu te riječi, ono nije pravni pojam. Zakonodavstva definiraju pojam obiteljskog društva su u manjini. [4] Doktrinarne definicije obiteljskog društva su brojne i različite. [5] No, osobito utjecajna paneuropska definicija obiteljskog društva koju u svom Mišljenju navodi Europski gospodarski i socijalni odbor (dalje: EGSO) o obiteljskim poduzećima u Europi kao izvoru novog rasta i boljih radnih mjesta. [6] Definicija naglašava da bi većina glasova u tom poduzeću [7] trebala biti u rukama jedne ili više fizičkih osoba koje su osnovale poduzeće ili stekle udjele u poduzeću, odnosno u rukama njihovog bračnog druga, roditelja, djece ili izravnih nasljednika djece, pri čemu to većinsko pravo glasa može biti izravno ili neizravno. Uz to, najmanje jedan predstavnik obitelji ili srodnik treba biti angažiran u rukovodstvu ili administraciji poduzeća. Za poduzeća koja kotiraju na burzi, poduzeće se smatra obiteljskim ako ga je osnovala ili u njemu stekla udjele neka obitelj, odnosno ako potomci posjeduju 25 % glasova koji proizlaze iz vlasničkog kapitala. Iz definicije slijedi da je potrebna kontrola glasačkih prava (koji proizlaze iz poslovnih udjela) od strane obitelji koja se treba udružiti s funkcijom člana obitelji kao člana uprave. Jedino ako je u pitanju uvršteno društvo, tada je prag kontrole spušten na 25 % glasačkih prava, jer je to prag čijim prelaskom u većini zakonodavstava nastaje obveza objave ponude za preuzimanje. [8]
Imajući na umu te kriterije vidimo da se naglašava podvojenost uvrštenih od neuvrštenih društava. Fokus ovog napisa je na neuvrštenim društvima. U tom smislu u RH-u, tržište korporativne kontrole u zatvorenim, odnosno obiteljskim društvima jedva da postoji. U prvom redu zbog toga jer je većina obiteljskih društava (ako nisu obrti ili obiteljska poljoprivredna gospodarstva), osnovana kao društvo s ograničenom odgovornošću. Poslovni udjeli tog društva jesu prenosivi, ali nisu namijenjeni trgovanju na uređenom tržištu. Za razliku, dionička društva odnosno njihove dionice mogu se tržiti na uređenom tržištu, odnosno na burzi. Zbog svoje prometljivosti do promjene kontrole u tom društvu može doći i na način koji osnivač ne priželjkuje, odnosno izvana, od strane preuzimatelja koji stekne kontrolni paket (prijeđe kontrolni prag). Ako se radi o obiteljskim društvima koja funkcioniraju kao obiteljska poslovna grupacija, sukcesija tih giganta je još u većoj mjeri pravno i financijski složena.
Specifičnost RH-a ali i drugih država u regiji, ogleda u činjenici da je većina društava s ograničenom odgovornošću nastala na poduzetničkom valu 90-tih godina prošlog stoljeća. Osnivačima obiteljskih društava bilo je to najčešće premijerno iskustvo osnivanja a moguće i vođenja poslova društva. K tome, osnivače društava iz 90-tih u RH-u stečeno obrazovanje u prethodnim dekadama nije pripremilo za funkcioniranje društava u kapitalističkim uvjetima privređivanja, a niti u ratnim uvjetima. Novi pravni okvir koji je u pravom smislu riječi nastupio tek s donošenjem Zakona o trgovačkim društvima tražio je samoučeću generaciju poduzetnika. Infrastrukutra koja je poduzetnicima mogla poslužiti kao poslovna podrška postojala je tek u rudimentarnom obliku. No s razvojem hrvatskog tržišta i njegovom postupnom integracijom u tržište EU-a, a osobito s prihvaćanjem cjelokupne pravne stečevine EU-a, institucionalna infrastruktura koja služi poduzetništvu polako se ustrojila. S jačanjem uloge revizora u trgovačkom društvu i s institucionalnim razvojem revizorske profesije i standarda, uvođenjem usluga poreznih savjetnika, uspostavom javnobilježničke službe i jačanjem uloge javnih bilježnika u trgovačkom društvu kao i specijalizacijom odvjetnika u području korporativnih financija stvoreni su moćni oslonci trgovačkom društvu i njihovim osnivačima pa i u planiranju sukcesije. Kada se tome još doda da je na valu promocije alternativnih oblika rješavanja sporova izraslo mirenje i medijacija, te da je stasalo mnogo miritelja koji su osposobljeni za rješavanje konfliktnih situacija, danas se može tvrditi da postoje sve ili većina međusobno nadopunjujućih institucionalnih premisa za uspješno savjetovanje obiteljskih društava u pitanjima sukcesije.
Također, top down državne inicijative [9] kao i inicijative samih poduzetnika, odnosno njihovih asocijacija [10] također podižu svijest o nužnosti uspostave i drugih neformalnih premisa za uspješnu sukcesiju obiteljskog biznisa, stvaranjem platformi za neformalno povezivanje ponude i potražnje, prijenosom vlastitih iskustava ili dobre prakse i sl.
U razvijenim pravnim sustavima, gdje obiteljska društva postoje već stoljećima razvila se posebna vrsta savjetnika obiteljskih društava upravo za pitanja sukcesije, odnosno tranzicije u ruke nove generacije. Ti savjetnici su „jack for all trades“, podjednako spretni u financijskim pitanjima i imovinskopravnim pitanjima, ali i pitanjima koja ulaze u zonu interpersonalnih odnosa unutar obitelji. Taj uslužni paket gotovo da podrazumijeva unikatni skup znanja i vještina. U planiranju sukcesije obiteljskog društva niti jednu pravnu niti ekonomsku kategoriju stručnjaka ne treba pretpostaviti drugoj. Pojedinci ili skupine pojedinaca koji imaju znanja i vještine koja objedinjuju znanja i vještine više raznih pravnih i/ili ekonomskih disciplina, svakako su bolje opremljeni za taj zadatak.
Određena znanja iz psihologije komunikacije također su poželjna jer se ne smiju zanemariti niti iracionalne komponente sukcesije: ambivalentnost oko pitanja želi li se osnivač uopće povući iz posla ili nije spreman otpustiti kontrolu, nerealistično priželjkivanje nekog sukcesora kojem nedostaje kompetencija ili motivacija, davanje prednosti nekome od potencijalnim sukcesora (djeci) koja su u međusobnoj kompeticiji i sl. No i bez obzira postoje li ili ne motivacijska zastranjivanja, kada osnivač donosi odluke o tome na koji način će i kome prenijeti obiteljski biznis, on će morati prioritizirati svoje ciljeve jer neki od njih ne moraju nužno ići u istom smjeru.
Jedan od važnijih ciljeva osnivača zasigurno je osiguranje financijske sigurnosti za obitelj. To su komponente savjetovanja na kojima savjetnici mogu izgraditi čvrste pozicije i zasigurno naći pravni, poslovni i financijski model koji će biti optimalan za osnivačevo ispunjenje tog cilja. No s tim ciljem može biti u kompeticiji nefinancijski cilj, poput onoga da osnivač želi „pod svaku cijenu“ nastavak svog poslovnog modela, stvorene obiteljske tradicije kako bi se što je moguće više (ili dulje) radilo na isti način i uz očuvanje istih vrijednosti. Tada će odabir osobe sukcesora biti uvjetovan i time je li osnivač u osobi prepoznao potencijal da očuva njegove vlastite vrijednosti, njegovu misiju i viziju, a ne toliko o tome radi li se o osobi koja ima potrebno znanje, iskustvo i/ili motivaciju da preuzme društvo. Ne uspije li osnivač prevladati iracionalne faktore pri donošenju odluke tko će biti sukcesor i na koji način će se sukcesija provesti, to bi moglo ugroziti drugi jednako vrijedan cilj, a to je želja da se uspješno nastavi poslovanje obiteljskog društva, što je opet glavni jamac financijske sigurnosti za obitelj. Primjerice, ako u djeci ne prepozna kompetencije i/ili motivaciju, osnivač bi se mogao okrenuti prema zaposlenicima kao svom rezervnom ili dopunskom odabiru. No te njegove unutarnje odluke imat će i financijske posljedice po sukcesiju, jer članovi obitelji kao potencijalni sukcesori obiteljskog biznisa imaju vrlo često komparativno gledano povlašten poreznopravni tretman. Sa vanjskim trećim osobama nije slučaj. Zaposlenici kao potencijalni sukcesori mogu risikrati da se primanja koje ostvare po osnovi besplatne ili dodjele poslovnih udjela po netržišnim uvjetima smatraju dohotkom, odnosno plaćom koja je primljena u naravi.
Poreznopravni aspekti prijenosa poslovanja „na iduću generaciju“ svakako su važan čimbenik pri odabiru pravnog modela prijenosa poslovanja. Članovi obitelji u svim pravnim sustavima uživaju određene, ali ne i jednake porezne pogodnosti, kada je u pitanju darovanje ili nasljeđivanje (poslovne) imovine darovatelja ili ostavitelja. Oporezivanje darovanja i nasljedstva, što uključuje i poslovne udjele, vrlo je različito uređeno, unutar država članica EU-a, [11] ali i unutar OECD zemalja. [12] U toj složenoj kartografiji RH ima porezne propise koji su iznimno pogodni za članove obitelji. U drugim sustavima porezna obiteljska izuzeća do te mjere kondicionirana da se plan sukcesije obiteljskog bizniza uopće ne može osmisliti bez angažmana poreznih savjetnika. Navodimo primjer Švedske u kojoj je dugi niz godina stjecanje poslovnih udjela darovanjem ili nasljeđivanjem bilo oporezovano i u krugu najbližih srodnika. [13] Istraživanja su pokazala da je to bila jedna od glavnih kočnica zbog koje su osnivači odustajali od sukcesije biznisa za svog života. Situacija se stubokom promijenila kada je Švedska odlučila odustati od poreza na prijenos poslovnih udjela.
No, iako porezne stope mogu biti jaki push and pull faktori, one sami po sebi ne mogu riješiti pitanje prijenosa poslovanja. Kolikogod porezni propisi uvjetovali odabir pravnog modela prijenosa poslovanja te kolikogod osnivač nastoji ubrati sve prednosti nekog dobrog poreznopravnog tretmana, ključna odluka je ipak suštinska – naći pravog sukcesora, bio to član obitelji, zaposlenik ili vanjska, treća osoba te onda modelirati dezinvestiranje osnivača na porezno najpogodniji način. Pri tom je isto bitno da do sukcesije ne dođe prekasno, odnosno u vrijeme kada potencijalni i motivirani sukcesori izgube motivaciju ili sami zađu u godine u kojima nisu u stanju preuzeti te nove uloge, a sve zbog toga jer osnivač nije, onda kada je to bilo poželjno, želio otpustiti kontrolu.
O dilemama osnivača i (porezno)pravnim posljedicama tih dilema govori predmet o kojem je raspravljao Savezni porezni sud Njemačke (Bundesfinanzhof, dalje: BFH). Imatelji poslovnog udjela u jednom njemačkom društvu s ograničenom odgovornošću (dalje: GmbH), a ujedno i roditelji, su smatrali da njihov sin nije prikladan kao jedini sukcesor obiteljskog biznisa. Odlučili su prenijeti neke poslovne udjele menadžerima i dugogodišnjim zaposlenicima. Sinu su prepustili 74,61 % poslovnih udjela. Posebno je bilo dogovoreno da prijenos poslovnih udjela na zaposlenike ne smije ničim uvjetovati ili ograničiti, osobito ne kontinuitetom radnog odnosa tog zaposlenika s tim GmbH-om. Ugovoreno je i da se prijenos poslovnih udjela može poništiti ako porezna uprava ne odobri očekivana porezna oslobođenja. [14] Porezna uprava je tijekom poreznog nadzora u tom GmbH-u utvrdila da se besplatno stjecanje poslovnih udjela od strane petoro zaposlenika treba smatrati novčanom prednosti koja se za potrebe oporezivanja smatra plaćom te je priračunala tu vrijednost njihovim dohotcima. Žalba višem poreznom tijelu nije bila uspješna, ali je porezni sud prvog stupnja tužbu prihvatio. [15] Prema mišljenju prvostupanjskog poreznog suda, korist od prijenosa poslovnih udjela GmbH-a na zaposlenike tog društva nije predstavljala plaću, odnosno dohodak iz radnog odnosa. Predmet je došao i u ruke najviše sudske instance u poreznim stvarima. BFH je zaključio da prijenos poslovnih udjela zaposlenicima društva ne predstavlja novac, korist u novcu ili drugi primitak koji dobiva zaposlenik. Sud je smatrao da poslovni udjeli nisu dodijeljeni u svezi s radnim odnosom, nego je odlučujući motiv za njihov prijenos bio provedba aranžmana o sukcesiji članstva u GmbH-u. Cilj je bio osigurati daljnji opstanak društva dodjeljivanjem poslovnih udjela iskusnim zaposlenicima koji će zajedno imati tzv. blokirajuću manjinu u društvu. BFH je zaključio da koristi ostvarene iz prijenosa poslovnih udjela ne predstavljaju naknadu za prošli ili budući rad, osobito zbog toga jer su svi zaposlenici primili isti broj poslovnih udjela, unatoč vrlo različitim prihodima i radnom stažu u društvu. Također je utvrđeno da im pravno gledano taj primitak nije dalo društvo kao poslodavac nego treća osoba, odnosno član društva. [16]
Iz ovog primjera vidljive su klasične dileme osnivača. Bojazan da njihov prirodni sukcesor neće biti dovoljno kompetentan, potreba da ga se ograniči dodjelom određenog kvantuma poslovnih udjela osobama koje su provjerene i koje će imati blokirajuću manjinu, potreba da se uspostavi korektiv prevelikoj slobodi odlučivanja koju bi imao njihov nasljednik i sl.
Iako porezne stope koje su relevantne u raznim scenarijima sukcesije vidljivo utječu na odabir pravnog modela gore opisane sukcesije (pa čak i do mjere da ih se može smatrati ništetnima ako se ne realiziraju očekivana porezna oslobođenja), u planiranju sukcesije postavlja važno pitanje i tko je klijent obiteljskog savjetnika, odnosno čiji će se interes staviti u prvi plan prilikom sukcesije, interes osnivača, njegove obitelji ili interes društva. Planiranje sukcesije zasigurno će se odvijati na relaciji samog društva i većinskog člana društva. No provedena sukcesija tangirat će sve one koji su zaposleni u društvu ili imaju poslovne udjele. Neizravno će imati učinak i na sve one osobe koje su potencijalni nasljednici ustupitelja poslovnih udjela. Kako savjetnik ima dužnost povjerljivosti i brige o interesima svog principala, pitanje tko je klijent savjetnika nije nevažno. Također treba na odgovarajuće načine upravljati sukobima interesa koji proizlaze upravo slijedom činjenice da obitelj, većinski član društva i samo društvo mogu imati različite interese u provedbi sukcesije, a da savjetnici u trilaterali pregovora mogu doći do osjetljivih podataka koji se mogu iskoristiti na uštrb klijenta.
Vidljivo je da planiranje sukcesije ima skup racionalnih i iracionalnih pitanja. S racionalnim, financijskim i imovinskopravnim pitanjima će savjetnici lakše izaći na kraj, jer postoji argument uvjerljivosti da je odabir nekog pravnog ili financijskog modela ekonomski ili vremenski najprihvatljiviji. No interpersonalni odnosi unutar obitelji mogu biti ponekad značajni blokatori planiranja sukcesije i mogu prerasti u ozbiljne sukobe unutar obitelji, poput rivalstva između braće, odnosno sestara iz istog ili različitih brakova osnivača. Iako u razvijenim sustavima obiteljski savjetnici nevoljko savjetuju svoje klijente oko tih „soft“ pitanja, njih nije dobro ignorirati niti potisnuti. Naime, istraživanja pokazuju da obiteljska društva u konačnici ne padaju zbog pritiska konkurencije već više zbog problema unutar same obitelji.
Opet, iracionalni ustupci koji puta su nužni. Ako osnivač želi da sukcesija obiteljskog biznisa obitelj održi na okupu, odnosno ostvari harmoniju u obitelji „za sva vremena“ tu se ponekad moraju raditi kompromisi na uštrb isplativosti. Primjerice, iako zadržavanje nedovoljno sposobnog ili neproduktivnog člana obitelji kao zaposlenika obiteljskog društva može biti loša poslovna odluka, to može iz obiteljskog kuta gledanja biti opravdano, jer je obitelji važniji njezin član, nego njegove poslovne zasluge.
I na kraju treba reći da će napetosti unutar obitelji postojati i bez obzira planira li se sukcesija ili ne, ali planiranje sukcesije svakako je vrlo specifična situacija koja može biti poput tempirane bombe za razna nezadovoljstva položajem unutar društva ili obitelji. Kao da podrazumijeva kapitalizaciju zasluga, gdje ili djeca osnivača smatraju da trebaju biti nagrađena dodjelom poslovnih udjela i/ili davanjem pozicije člana uprave ili osnivač smatra da nekoga treba nagraditi za vjernost. Emocionalno uvjetovana kompeticija između djece, koja izrasta na potrebi da se bude izabranik osnivača ili između djece i zaposlenika, ako su potonji izabrani kao sukcesori osnivača može voditi ravno o ratove unutar obitelji te u konačnici šteti interesima svih dionika tog procesa: osnivaču, obitelji, a nadasve samom društvu koje bi trebalo biti izvor blagostanja za svih.
[1] Prosječni životni vijek obiteljskog poduzeća je 24 godine (familybusinesscenter.com, 2010). U SAD-u primjerice oko 40% obiteljskih poduzeća u SAD-u prelazi u drugu generaciju, otprilike 13% uspješno se prenosi na treću generaciju, dok 3% preživi do četvrte ili kasnije (Businessweek.com, 2010.) Općenito o financijskoj važnosti obiteljskih društava vidi, Zwich, Gary A. i James J. Jurinski. Tax and financial planning for closely held family business. Cheltenham, Gloucestershire: Edward Elgar, 2019., str.2.
[2] Obiteljske tvrtke čine 19% tvrtki u Fortune Global 500 indeksu, koji prati najveće tvrtke prema ukupnom prihodu. https://business.cornell.edu/centers/smith/resources/family-business-facts/
[3] 500 najvećih obiteljskih poduzeća generira 8,8 milijardi USD i zapošljava više od 25 milijuna ljudi u 44 države. https://www.ey.com/en_gl/newsroom/2025/03/largest-500-family-businesses-amount-to-world-s-third-largest-economy
[4] Obiteljska poduzeća pravno su primjerice definirana i u Italiji. V. čl. 230-bis talijanskog Codice Civile. U Nizozemskoj se u statističke svrhe koristi definicija prema kojoj je to „trgovačko društvo u kojem jedna obitelj izravno ili neizravno ima većinski udio (25 % ako društvo kotira na burzi) te obitelj mora biti formalno uključena u upravljanje, a udjeli moraju biti prenosivi.“ Mascha Hoogeveen, Arjan, Lejour i Mitra Tydeman, „The Importance of Dutch Family Businesses and the Tax Facilities for Transfers under Inheritance Law or Gifts“, Studi Tributari Europei 13, br. 1 (2023): 42.
[5] Tako primjerice Davis i Tagiuri, 1996. definiraju obiteljsko poduzeće kao poduzeće u kojem dva ili više člana obitelji vrše utjecaj na poslovanje poduzeća. Renato Tagiuri i John Davis, „Bivalent Attributes of the Family Firm“, Family Business Review 9, br. 2(1996): 199-208. Le- Breton-Miller i drugi 2004.g. kažu da je obiteljski biznis onaj „in which more members of the same family are involved as the principal owners or administrators, simultaneously or in the course of time.” Isabelle Le-Breton-Miller et al. „Toward an Integrative Model of Effective FOB Succession“, Entrepreneurship Theory and Practice 28, br. 4 (2004): 318-319.
[6] Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o obiteljskim poduzećima u Europi kao izvoru novog rasta i boljih radnih mjesta (samoinicijativno mišljenje),SL C 13, 15.1.2016, str. 8-13.
[7] Definicija govori o obiteljskom poduzeću, ali je isto primjenjivo na obiteljsko društvo.
[8] Vidi čl. 9. st. 1. Zakona o preuzimanju dioničkih društava.
[9] Hrvatska agencija za malo gospodarstvo, inovacije i investicije (HAMAG BICRO), Hrvatska banka za obnovu i razvitak i sl.
[10] Npr. CEPOR – Centar za politiku razvoja malih i srednjih poduzeća i poduzetništva koji je neovisni policy centar usmjeren na poduzetništvo i sektor malih i srednjih poduzeća, osnovan 2001. godine. https://www.cepor.hr/ Ili Glas Poduzetnika, udruga mikro, malih i srednjih poduzetnika, obrtnika, samozaposlenih i svih zaposlenika u privatnom sektoru. https://www.glaspoduzetnika.hr/
[11] V. komparativni pregled: Daniela Steinbrenner, Stefan Weck i Jan Zental, An International Comparison of Inheritance Taxes (Munich: Foundation for Family Businesses, 2024.), 1-107.
[12] OECD, Inheritance Taxation in OECD Countries, OECD Tax Policy Studies, br. 28. Pristup 17. rujna 2025., https://www.oecd.org/content/dam/oecd/en/publications/reports/2021/05/inheritance-taxation-in-oecd-countries_2d33ceae/e2879a7d-en.pdf.
[13] Švedska predstavlja jedinstven primjer napuštanja poreza na nasljedstva i darove još 2004. godine. U istraživanju koje je provedeno još 2013. godine na uzorku 143 mala i srednja društva sa sjedištem u Švedskoj, 92,3 % dioničara tih društava smatralo je da je napuštanje poreza na nasljedstva i darove pospješilo međugeneracijsku sukcesiju, Lars-Göran Sund, Per-Olof Bjuggren, „No Gift and Inheritance Tax: No Problems Left “, 149-160.
[14] Radi se o oslobođenjima temeljem § 13a, § 13b i § 19a Erbschaftsteuer- und Schenkungsteuergesetz-a, vom 27. Februar 1997, BGBl. I S. 378.
[15] Urteil des Finanzgericht des Landes Sachsen-Anhalt 3 K 161/21 od 27. travnja 2022.
[16] Bundesfinanzhof, Urteil ,VI-R67/14, BFHE 255, 125, BStBl II 2017, 69, par. 21. od 1. rujna 2016.
2ND-GEN-FAM-BIZ Blog Series