Autorica: prof. dr. sc. Maja Bukovac Puvača
Uvod
Brojnost obiteljskih poduzeća u Republici Hrvatskoj kojima predstoji generacijska tranzicija ukazuje da
je nužno pronaći odgovarajući pravni model za tu tranziciju.[1] Norme nasljednog prava u pravilu ne vode
računa o sastavu ostavine, odnosno ne prave razliku niti sadrže posebna pravila koja bi se primjenjivala
na pojedine vrste objekata ostavine uz uvažavanje njihovih specifičnosti. Obiteljska poduzeća, odnosno
poslovni udjeli u njima kao potencijalni dio ostavinske mase, svakako obiluju specifičnostima, budući
da su imovinska prava na njima neodvojiva od određenih poželjnih karakteristika koje bi njihovi nositelji
odnosno njihovi sljednici trebali imati. Važeći nasljednopravni okvir teško može udovoljiti potrebama
suvremenih poslovnih aktivnosti takvih društava i izbjegavanju većih poremećaja kao moguće
posljedice smjene generacija. Zato se prepuštanje prijenosa poslovnih udjela općim načelima i pravilima
nasljeđivanja bez ozbiljnog i pravovremenog planiranja međugeneracijskog prijenosa čini vrlo rizičnim.
Poslovni udjeli kao objekt različitih raspolaganja inter vivos i mortis causa
Najopćenitije govoreći, ovisno o svrsi koju prenošenjem vlastite imovine (uključivo i poslovnih udjela)
na drugu osobu želi postići, fizička osoba ima na raspolaganju različite vrste besplatnih i naplatnih
pravnih poslova. Za besplatna raspolaganja koja će učinak proizvesti još za njihova života (inter vivos)
prenositelji najčešće koriste klasično darovanje, a za naplatna ugovore o dosmrtnom uzdržavanju.
Ukoliko žele da učinak besplatnih raspolaganja nastupi tek po njihovoj smrti (mortis causa), prenositelji
se uz oporuku mogu koristiti i ugovorom o darovanju za slučaj smrti, a za takav učinak naplatnih
raspolaganja ugovorom o doživotnom uzdržavanju.
Navedeni pravni poslovi imaju svoje specifičnosti i proizvode različite obveznopravne i/ili
nasljednopravne učinke o kojima je nužno voditi računa. Najznačajnije je istaknuti da besplatni pravni
poslovi, bez obzira na trenutak nastupa njihovih učinaka (za života ili nakon smrti prenositelja), nisu
izuzeti od mogućnosti da budu pobijani zbog povrede nužnog dijela,[2] što za sobom povlači moguće
sporove između članova obitelji, koji sigurno mogu negativno djelovati na poslovanje pa i sam opstanak
obiteljskih društava. Ni naplatni pravni poslovi, iako se ne mogu pobijati zbog povrede nužnog dijela,
nisu lišeni opasnosti da njihova valjanost bude osporavana po nekom drugom osnovu, za života ali i
nakon smrti prednika.
Ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života
Obveznopravni ugovor s nasljednopravnim učincima kojim predak za života može urediti
imovinskopravne odnose i koji u trenutno važećem pravnom okviru smatramo najpogodnijim
mehanizmom prijenosa poslovnih udjela u obiteljskim poduzećima je ugovor o ustupu i raspodjeli
imovine za života. To je ugovor kojem je temeljna svrha da predak i njegovi potomci još za života
pretka urede imovinskopravne odnose na način koji će svima njima biti prihvatljiv i neće kasnije biti
povod sporova između članova obitelji, ali je, nažalost, ostao u našoj pravnoj praksi neprepoznat i
gotovo zaboravljen.[3] Iako je to pravni posao inter vivos, zbog značajnih nasljednopravnih učinaka
uređen je odredbama čl. 105.-115. Zakona o nasljeđivanju.[4]
Ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života je ugovor kojim predak još za života ustupa svoju
imovinu i vrši njezinu raspodjelu svojoj djeci i potomcima (eventualno i bračnom drugu).[5] To je u
pravilu besplatan ugovor i njime obuhvaćena imovina za života ustupitelja prelazi na njegove potomke,
a njegovi se nasljednopravni učinci temelje na suglasnosti svih potomaka s tako učinjenom
raspodjelom.
Ustupiteljevi potomci koji su po zakonu pozvani na nasljeđivanje moraju dati suglasnost o tome da
imovina koja se ustupa neće po smrti ustupitelja ući u njegovu ostavinu niti će se uzimati u obzir
prilikom utvrđivanja vrijednosti ostavine.[6] Ovi nasljednopravni učinci valjanog ugovora o ustupu
nastupaju tek smrću ostavitelja i upravo se zbog njih kao jedna od temeljnih pretpostavki valjanosti traži
suglasnost svih potomaka (čl. 106. st. 2. ZN-a). To znači da će „sudbina“ poslovnih udjela koji su
ustupljeni biti još za života pretka određena bez opasnosti da nakon njegove smrti postane predmet
nasljednopravnih sporova. Upravo se zato ovim ugovorom može osigurati stabilna realizacija
međugeneracijskog prijenosa obiteljskog poduzeća.
Iako svi potomci moraju dati suglasnost na ugovor, ne moraju svi na temelju tog ugovora nešto i dobiti.
Svrha ugovora nije namiriti sve potomke, niti rasporediti svu imovinu, tako da je, u svrhu stabilnog
međugeneracijskog prijenosa moguće tim ugovorom rasporediti samo poslovne udjele na način s kojim
su suglasne sve stranke i time osigurati visoku razinu pravne sigurnosti toga prijenosa. Budući da svaka
obitelj ima svoju dinamiku odnosa, a isto vrijedi i za dinamiku poslovanja obiteljskog društva, jasno je
da spremnost na davanje suglasnosti za ustup ovisi ne samo o trenutnim odnosima u obitelji, već i o
trenutnoj uspješnosti poslovanja i vrijednosti samog obiteljskog društva. Zato je realno očekivati da oni
potomci kojima poslovni udjeli ne budu ustupljeni ili im budu ustupljeni u manjem opsegu, davanje
suglasnosti uvjetuju ustupom nekih drugih dijelova imovine pretka. Nedostatak suglasnosti svih
potomaka nema za posljedicu apsolutnu nevaljanost ugovora, već samo onemogućava da on proizvede
nasljednopravne učinke, pa će bez te suglasnosti ugovor proizvesti samo obveznopravne učinke,
redovito one ugovora o darovanju.[7] Tada se, naravno, neće ostvariti najveća prednost korištenja ovog
ugovora za prijenos poslovnih udjela.
Bračni drug[8] može, ali ne mora biti obuhvaćen ugovorom, a nepostojanje njegove suglasnosti ne utječe
negativno na njegovu valjanost. Na bračnog druga koji nije dao suglasnost ugovor proizvodi smanjene pravne učinke: ostaje mu neokrnjeno pravo na nužni dio, a pri utvrđivanju vrijednosti ostavine da bi se
odredila vrijednost tog dijela imovina koja je ustupljena smatra se darom (čl. 111. st. 2. i 3. ZN-a).
U pogledu sadržaja samog ugovora potrebno je naglasiti da se ustupiti i rasporediti može isključivo
postojeća imovina. Iako se radi u pravilu o besplatnom ugovoru, predak može za sebe, bračnog druga
ili neku treću osobu ugovoriti i osnivanje neke osobne služnosti ili stvarnog tereta, ugovoriti doživotnu
rentu, doživotno uzdržavanje ili neku drugu naknadu (čl. 110. st. 1. ZN-a). Upravo nam se zato čini da
prijenos poslovnih udjela u obiteljskim poduzećima tim ugovorom zaista može biti proveden na način
da se najbolje zaštite kako same stranke i njihovi interesi, tako i samo društvo.
Interese stranaka trebala bi zaštititi i stroga forma ugovora. Ugovor mora biti zaključen u pisanom obliku
i ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen odnosno solemniziran po javnom bilježniku ili sastavljen
u obliku javnobilježničkog akta, a sudac ili javni bilježnik dužni su stranke upozoriti na posljedice
ugovora (čl. 106. st. 2. i 3. ZN-a). Nedostatak propisane forme čini ovaj ugovor ništetnim.
Zaključno
Kao jedna od mogućih prepreka šire primjene ugovora o ustupu i raspodjeli imovine za života
prepoznata je suglasnost svih potomaka kao pretpostavka njegove valjanosti. Iako postizanje suglasnosti
svih potomaka može biti zaista izazovno, treba naglasiti da ona jednom kada je postignuta predstavlja
najveću snagu toga ugovora bez obzira na imovinu koja se njime ustupa.
Zato smatramo da upravo zbog te posebne pretpostavke valjanosti ovaj ugovor može osigurati stabilan
međugeneracijski prijenos poslovnih udjela.
[1] O izazovima međugeneracijskog prijenosa obiteljskih društava vidi Mihaela Braut Filipović, „Specifičnosti
upravljanja obiteljskim društvima“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu 67, br. 6 (2017): 935-962.
[2] Zbog povrede nužnog dijela mogu se pobijati samo oporuka i druga besplatna raspolaganja (darovi) ostavitelja
(čl. 77. ZN-a).
[3] Više o tom ugovoru vidi Maja Bukovac Puvača, Iva Tuhtan Grgić, “Posebne pretpostavke valjanosti ugovornih
raspolaganja predaka u korist potomaka s nasljednopravnim učincima“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u
Rijeci, 47, br.1 (2026): 1-27.
[4] Zakon o nasljeđivanju, Narodne novine, br. 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19. (u daljnjem tekstu: ZN).
[5] Čl. 105. i 111. ZN-a.
[6] Potomak koji nije dao suglasnost može je dati naknadno, i to u istom obliku u kojem je ugovor zaključen (čl. 106. st. 4. ZN-a).
[7] Ono što je tim ugovorom ustupljeno smatra se darom, odnosno nakon smrti ustupitelja s tim će se postupati kao
s darovima učinjenim nasljednicima (čl. 109. ZN a). Do ex lege konverzije u ugovor o darovanju dolazi i u slučaju
da nakon zaključenja ugovora ustupitelj dobije potomka ili se pojavi nasljednik koji je bio proglašen nestalim ili umrlim.
[8] S bračnim drugom treba izjednačiti izvanbračnog druga, te partnere iz istospolnih zajednica.